TuristarTV

Putovanje (iliti Retrospektiva 62. Pula Film Festivala)

Svaki film je putovanje: dobar – dvosmjerno, loš – u slijepu ulicu s mnogo presjedanja, a oni najbolji – jednosmjerno jer nakon njega krećeš s nove točke.

17

Kao glumac svjestan sam koliku snagu riječi mogu imati, kakve slike dočarati i emocije pobuditi. Upravo zato sam pomalo nervozan, pišući ove retke, jer sažeti osam dana i pregršt filmskih nagrada šezdeset i drugog Pulskog filmskog festivala u jednom blogu, nije nimalo lak zadatak. Kako se ovaj blog ne bi pretvorio u nabrajanje nagrada spomenuti ću samo one u Hrvatskom programu, s izuzetkom jednog filma u programu Manjinske koprodukcije.

Najljepše kino na svijetu
Dovoljno bi bilo samo sjediti u Pulskoj Areni i gledati kako modra tinta natapa posljednje rubove danjeg neba, prekrivajući brzo blijedeći bakar što svoje mjesto ustupa noći, udisati zrak ispunjen atomima soli, smole i kamenja minulih vjekova. A tu su još i filmovi. Biti gledatelj u jednom od najljepših kina na svijetu pod otvorenim nebom obasjanim zvijezdama udaljenim tisućama svjetlosnih godina, čija svjetlost putuje do nas kako bi osam dana obasjavala festival istinski posvećen filmu, teško je opisiv doživljaj. A filmovi prikazani u Areni, tek su dio bogatog programa koji uključuje 128 filmova u 12 različitih filmskih programa, od kojih je pet natjecateljskih (Hrvatski program, Međunarodni program, Susjedi i prijatelji, Kratka Pula i Studentski program). Tu su još i okrugli stolovi, radionice, retrospektive… i neizostavni after partyji, koji su mi vrlo često prilika da se susretnem s kolegama koje duže vrijeme nisam vidio.

Plodna godina
Ova godina je bila iznimno dobra za hrvatski film, što je vidljivo ne samo po količini nagrada osvojenih po inozemnim festivalima (Venecija, Cannes, Stockholm i dr.), već i po Areninom punom gledalištu te entuzijastičnim reakcijama publike. Ovo je također prvi puta nakon sedam godina da su svi filmovi ocjenjeni od strane publike dobili ocjenu višu od 4,0.
Moji kolege i ja itekako osjećamo svako rezanje budžeta za kulturu, dok to prosječni građanin, opterećen vlastitim problemima, vjerojatno ne primjećuje. Ipak vjerujem da je ove godine šira javnost mogla uočiti nešto skromnije otvaranje festivala, koje je, na neki način bilo podcrtano, puštanjem dokumentarnog filma iz 1955. godine koji je slavio glamur Pulskog festivala. Festival je u ime predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović otvorio jedan od najuspješnijih hrvatskih producenata Branko Lustig (Schindlerova lista, Gladijator), a nakon toga je uslijedilo ono što publiku u Areni i izvan nje uvijek ostavi bez daha – vatromet!38
Nakon što je i posljednja raskošna iskra na nebu utihnula, prikazan je film Branka Schmidta Imena višnje, intimna priča o starijem bračnom paru koji se vraća u ratom razrušenu kuću. Kroz četiri godišnja doba pratimo njihov život, kao i ženinu borbu s demencijom koju skriva od svojeg naoko hladnog muža. Čini mi se da je dosadašnji trend uvijek bio da se na otvaranju pusti komedija ili neki malo lakši film, pa je možda i zato, publika nepripremljena na ozbiljnu dramu, filmu dodijelila najnižu ocjenu (još uvijek visokih) 4,05. Stručni ocjenjivački žiri je pak film nagradio s dvije Zlatne Arene, za najbolji scenarij (Josip Mlakić) i montažu (Vesna Lažeti i Hrvoje Mršić).
Domjenak otvaranja festivala održan je u lijepo uređenom vrtu Doma hrvatskih branitelja, preko puta Istarskog narodnog kazališta.

Veliko hvala organizatorima
Ove godine su mi organizatori napravili čak četiri različite akreditacije, ne znajući u koju kategoriju da me smjeste (glumac, press i sl.). To se valjda događa kad glumac ide na festival u ulozi novinara. Ispričavam im se ako im je moja uloga zadavala glavobolju, te im se zahvaljujem na srdačnosti i velikome trudu koji su uložili u svaki aspekt festivala. Dok je organizatorima najveći izazov bio pobrinuti se da sve protekne glatko i da mnogobrojni gosti budu zadovoljni, moj najveći je bio preživjeti nesnosne vrućine. Iako su se dnevne temperature kretale oko (samo) 34 stupnja, osjećaj temperature zbog vlage je bio 40. Noću se teško spavalo, pa sam odabrao jedinu logičnu opciju – nisam spavao! Družio sam se s kolegama na mnogobrojnim after partyjima do ranih jutarnjih sati, a nakon toga sam bio, gotovo, dovoljno izmoren da ne primijetim kako se vlažne plahte lijepe za svaki centimetar moje znojem orošene kože. Ja nisam imao klimu, ali kino Valli u kojem se održao dio projekcija, jest. Temperaturni šok je bio time veći kada sam nakon projekcija u 19 sati iz ugodno rashlađenog kina ponovno izašao na vreli zrak bez vjetra, kako bih se zaputio u Arenu.22

Filmovi svaki dan
U kinu Valli sam u narednim danima pogledao dugometražne igrane filmove Svinjari Ivana Livakovića, očito nadahnutog John Watersom i Almodovarovom upotrebom crvene boje, koji je dobio Zlatnu Arenu za specijalne efekte (Branko Repalust), zatim Cure – Život druge Andree Štake, dugometražne dokumentarne filmove Goli, o Golome otoku, Tihe K. Gudac, te film Rakijaški dnevnik Damira Čučića, koji je dobio Zlatnu Arenu za zvuk (Martin Semenčić) i još pregršt kratkih igranih filmova.

Jednu Zlatnu Arenu (maska – Mojca Gorogranc Petrushevska) dobio je i jedini film za djecu, prikazan u Areni u konkurenciji ove godine, Ljubav ili smrt Daniela Kušana, treći nastavak avantura Koka i njegovih prijatelja.

Trećim nastavkom su se, u Areni, također predstavile i Zagrebačke priče vol.3, omnibus od šest kratkih filmova s temom praznika/blagdana producenta Borisa T. Matića. U kratkom razgovoru s dobro raspoloženim Borisom obojica smo se složili da je ovaj nastavak dosad najbolji i najcjelovitiji, a tada smo se zaputili na after party koji se, kao i Matanićev dva dana kasnije, održao na Bunarini, na terasi kraj mora okruženoj brodićima. S toga tuluma zasigurno imam najviše anegdota, ali dio njih, zbog svojih kolega, ne smijem podijeliti s vama. Energična Nina Šerbeđija (čiji je brat Danilo režirao jednu od priča) i njezina američka prijateljica grčkog porijekla Audrey Valli, su silno željele završiti u ovome blogu, pa je Nina, u šali, čak pokušala razviti teoriju da su potomci njezine prijateljice utemeljitelji kina Valli. Nina trenutno na Brijunima asistira svojoj majci, poznatoj redateljici Lenki Udovički, pri režiji predstave Sofoklo: Antigona – 2000 godina kasnije čija premijera je predviđena za 15. kolovoza.

Zabava, zabava – nagrade, nagrade
Dio večeri sam proveo u ugodnom razgovoru s dragom kolegicom Juditom Franković, glumicom u jednoj od priča, kojoj su poslovne obaveze dopustile da doputuje toga dana, a već sljedećega se vraćala u Dubrovnik, gdje radi na Dubrovačkoj trilogiji, koja će imati premijeru 9. kolovoza na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama.
Zgodna je anegdota kad je jedna djevojka preko 20 minuta čekala da joj konobar donese piće i svaki puta kada bi prošao pored nje ona bi ga zazvala, ali on ju je ignorirao. Naposljetku se toliko naljutila da je otišla do njega i pitala ga zašto je ignorira i ne donosi joj piće. Čovjek se nije odazivao na poziv konobar jer to – nije bio. Bio je gost kao i ostali.
Jedan od boljih after partyja priredila je i redateljica Ivona Juka u poznatom klubu Pietas Julija, koji se nalazi tek stotinjak metara od Arene. U atraktivno ostakljenoj unutrašnjosti osim DJ-a zabavljao nas je i limeni orkestar. Ivona se predstavila svojim prvim dugometražnim igranim filmom Ti mene nosiš. U filmu se isprepliću tri priče o kćerima i njihovim očevima. Dirljiv film obiluje snažnim glumačkim izvedbama, od kojih valja istaknuti sjajnu Natašu Dorčić, odličnu Lanu Barić, te iznenađenje festivala, mladu Helenu Beljan koja je nagrađena za najboljeg debitanta nagradom Breza. Film je osvojio Zlatne Arene za odličnu glazbu (Teho Teard), sjajnu kameru (Mario Oljača), te impresivne vizualne efekte (Zoran Čulić i Nebojša Rogić). S četiri nagrade ovo je drugi najnagrađivaniji film festivala.
Apsolutni pobjednik festivala sa sedam nagrada je film Zvizdan Dalibora Matanića koji je, nakon nagrade u Cannesu, osvojio nagrade za najbolju režiju, najbolju glavnu žensku ulogu (Tihana Lazović), najbolju sporednu žensku (Nives Ivanković) i sporednu mušku ulogu (Dado Čosić), najbolju kostimografiju (Ana Savić-Gecan), te najbolji film (producentica Ankica Jurić Tilić, Kinorama), te također nagradu hrvatskog društva filmskih kritičara, Oktavijan. Da se publika i kritika rijetko slažu pokazalo se i ovoga puta, pa je Zvizdan po glasovima publike s ocjenom 4,12 završio na devetom mjestu (od deset), dok se na prvom mjestu, okrunjen nagradom publike Zlatna Vrata, smjestio film redatelja Darka Bajića Bit ćemo prvaci svijeta s 4,85. Matanićeva filmska priča kroz tri desetljeća progovara o ljubavi opterećenoj poviješću sukoba između Srba i Hrvata iz dva susjedna sela. Film obiluje snažnim glumačkim izvedbama koje, zbog zahtjevnosti materijala, zasigurno nije bilo lako iznjedriti. Da Matanić radi odlične tulume pokazalo se i ovoga puta, te su se mnogobrojni posjetitelji zabavljali do ranih jutarnjih sati, uključujući i njegovu suprugu, glumicu Helenu Minić, koja je, unatoč visokoj trudnoći, sjajno izgledala u atraktivnoj haljini otvorenih leđa.


Među odličnim filmovima valja istaknuti i film Takva su pravila Ognjena Sviličića, koji je inspiriran tragičnom sudbinom Luke Ritza. U glavnim ulogama briljiraju Jasna Žalica i Emir Hadžihafizbegović koji je za svoju izvedbu nagrađen Zlatnom Arenom za najbolju glavnu mušku ulogu. Film je također nagrađen Zlatnom Arenom za scenografiju (Ivan Veljača).
U Areni su prikazani i dokumentarci Djeca tranzicije Matije Vukšića i Potrošeni Boruta Šeparovića, koji je publika ocijenila visokim trećim mjestom (4,65), te igrani film Ničije dijete koji je dobio tri Zlatne Arene – za režiju, najbolji film i glumačko ostvarenje u programu Manjinska hrvatska koprodukcija.

Nakon podjele nagrada lakše se disalo i zbog činjenice da je to bila prva večer kada su temperature pale ispod 25 stupnjeva. Domjenak zatvaranja održan je u Circolu (Zajednica Talijana) uz Dj-a Marija Kovača. Iako sam, kao i svake večeri, bio u dobrom društvu, priznajem da sam polako počinjao osjećati posljedice proteklih osam dana. Ako se vodimo premisom da je film putovanje – patio od jet lag-a. Nakon što sam proputovao toliko svjetova i promijenio toliko vremenskih zona, želio sam se osamiti kako bih posložio sve viđeno i doživljeno. Dvadeset i četiri sata kasnije – proces još nije završen.

Jedno je sigurno, uz ovako darovite filmaše lako je odvažiti se na – putovanje.

Damjan Simić

Comments

comments