TuristarTV

Dolina Čikole – odozgo prema dolje i natrag gore

Moglo bi se slobodno nacrtati dijagram toka ovog putovanja. Ovo je bio trenutak donošenja odluka: hodati ili ne, prijeći dolinu ili ne, uspeti se zaraslim puteljkom ili označenom stazom…svaki put je jedna opcija bila poznata i vidljiva, a druga je vodila u nepoznato.

Mogao bi se slobodno nacrtati dijagram toka ovog putovanja. Ovo je bio trenutak donošenja odluka: hodati ili ne, prijeći dolinu ili ne, uspeti se zaraslim puteljkom ili označenom stazom…svaki put je jedna opcija bila poznata i vidljiva, a druga je vodila u nepoznato. Od početnog broja od 15 ljudi, samo nas je 7 ostalo ornih i čilih za uspon. Paulov izbor je odmah bio „ne“. Odlučio je preuzeti na sebe zadatak čuvanja autobusa.

Untitled1

Naš prvi razlog za odluku da nastavimo s usponom je taj što smo htjeli vidjeti dvorac Ključicu. To je iziskivalo laganu šetnjicu nizbrdo po jasno utabanoj stazi s klupicama za odmor na svakom većem zavoju. Možda nekih 20-ak minuta. Lagan početak i dobra nagrada: spektakularne ruševine koje se prostiru po cijeloj dolini. S ovog položaja dvorac se činio sićušnim, beznačajnim naspram prostranstva okolnih brežuljaka. Ali što smo zalazili dublje u dolinu to su dimenzije postajale jasnije; dimenzije utvrde koja je štitila most preko rijeke. Most nije više tu, ali je tu mnogo tragova bedema i ostalih struktura koje su bile izgrađene uz rijeku. Spust do rijeke nas je zaštitio od jakog sunca, ali nas je bacio u nemilost komaraca – naročito agresivne vrste insekata. Gladni ko’ da nisu nikad okusili slatku krv ljudi u ovom podneblju. Dokle god smo hodali nisu bili prenaporni, ali ovo definitivno nije mjesto za piknik.

Untitled2

Untitled3

Ovdje sam odabrala slijediti korito rijeke uzvodno. U ovo doba godine jedina voda koja se može naći je u bazenčićima vode, nema tekuće rijeke, pa se može hodati po samom koritu. Ova šetnja od nekih 1,5 km vodi vas kroz razne vrste i formacije starog riječnog korita: mali glatki kamenčići, krivudavo oblikovano stjenovito riječno dno i veći oblutak. Svaki je predstavljao izazov za sebe pri šetnji, a naročito vlažne i skliske stijene. Odavde se točno može vidjeti linija do koje razina vode naraste, možda nekih 3 m dubine, ali ove dimenzije doseže možda nekoliko dana u godini. Ostatak vremena bilo koja voda koja tu prolazi pronalazi svoj put kroz mrežu spilja i tunela ispod riječnog korita.

Untitled4

Untitled5

I premda nema žubora rijeke, ovaj svježi klanac prepun bujnog zelenila odzvanja raznolikim pjevom ptica.

Nastavljajući put „uzvodno“ puteljak skreće ulijevo i započinjemo postepeni uspon iz doline. Na putu prolazimo spilju koja je u mojoj mašti mogla biti jedan hladnjak koji bi dijelio hladnu limunadu žednim putnicima, no u trenutku našeg posjeta bila je prazna.

Untitled6

Negdje tu smo naletjeli na Josu i Tatjanu. Planinske vodiče koji su vrsni poznavatelji ovog područja. Zadnji dio puta do ceste nije bio nego kozja staza koja je iziskivala korištenje ruku i nogu. Za one bez vrtoglavice pogled je oduzimao dah. No za one koji nisu dobrog želuca – nekada je bolje ne gledati dolje.

Naposljetku smo se vratili na cestu. Uz različite izbore, ovo je poslijepodne moglo biti 1) poslijepodnevni drijemež, 2) šetnjica do pogleda na tvrđavu ili 3) savršeni dan u prirodi, s pticama, stjenovitim formacijama, spiljama, divnim društvom i nešto malo psovki pred sam kraj.

Moram reći da sam zadovoljna svojim izborima.

Joanna

Comments

comments