TuristarTV

Dubrovnik i završne misli

Sjedim u svom domu u Los Angelesu, dan nakon što je moja zemlja proslavila Dan nezavisnosti, vrtim u glavi film turneje Hrvatskih legendi i odmah mi pada na pamet koncept „svjetske povijesti“.

Sjedim u svom domu u Los Angelesu, dan nakon što je moja zemlja proslavila Dan nezavisnosti, vrtim u glavi film turneje Hrvatskih legendi i odmah mi pada na pamet koncept „svjetske povijesti“. Sa svojih navršenih 238 godina, Sjedinjene Američke Države su nacija u povojima ako se usporede s većinom nacija u Europi. Bilo koja legenda koja postoji na ovim prostorima i koja je starija od nekoliko stotina godina potječe od američkih domorodaca, Indijanaca, te se prenosi s koljena na koljeno usmenim putem unutar njihovih plemena, nažalost pomalo izumirući svake godine.

Ali u Hrvatskoj su legende stare i po tisuću godina itekako žive i bilo mi je iznimno zadovoljstvo ne samo čuti ih, već ih vidjeti uprizorene pred vlastitim očima. Hrvatska, njena zemlja i ljudi, prošli su štošta tijekom svoje duge povijesti. Od Rimljana i Turaka do komunizma, borba za kontrolom nad teritorijem vodila se u raznim oblicima. I uz nedavno teškom mukom stečenu nezavisnost, ponos kojeg ovi ljudi imaju prema svojoj povijesti je nešto čemu se treba diviti i što treba poštivati.

Kada ste me zadnji put čuli, ležao sam bolestan u Orebiću, drijemajući dok sam se borio s omamljenošću koju mi je uzrokovao lijek protiv prehlade. U međuvremenu su moji kolege blogeri vidjeli poznate Stonske zidine koje još uvijek ne mogu prežaliti.

Međutim, narednog sam dana malo prizdravio pa sam mogao nastaviti put prema fantastičnom Dubrovniku. Bio je to drugi posjet lučkom gradu omeđenom bedemom i vrlo sam se brzo prisjetio njegove popularnosti. Većinu smo turneje proveli na ne toliko poznatim turističkim odredištima Dalmacije, a sada smo se odjednom našli licem u lice s hordama ljudi koje su preplavile najveću hrvatsku turističku atrakciju.

Da, tipičan dan u Dubrovniku znači borba s mnoštvom zaustavljenih grupica putnika s kruzera koji fotografiraju svaki kutak grada, ali postoji i razlog za to – Dubrovnik je fascinantno mjesto. On je sam povijest.

Svaka od dubrovačkih strmih kamenih uličica priča priču (i stvara kulise za Kraljev grudobran u Igri prijestolja! Ispričavam se na ovom mom štreberskom ushićenju…). Ovdje smo i saznali za još jednu legendu-onu o Sv. Vlahi.

Legenda kaže da su prijetvorni Mlečani namjeravali napasti grad. Neočekivano se pojavila vojska ljudi pod vodstvom sivobradog čovjeka sa štapom u ruci koji se zvao Sv. Vlaho koja je namjeravala braniti grad. On je rekao da je poslan odozgo da zaštiti Dubrovnik, a već su sljedećeg dana Mlečani poraženi.

Kada malo bolje razmislim, opis Sv. Vlahe dosta nalikuje opisu Gandalfa iz Gospodara prstenova. Zamišljam ga kako gleda svisoka Mlečane sa svojim staračkim štapom i viče „Nitko neće proći!” i počinjem se pitati gdje je J.R.R. Tolkein dobio svoje ideje.

Tijekom šetnje po zidinama imali smo pogled na obližnji otočić Lokrum i tu smo čuli priču o njegovom prokletstvu. Legenda kaže da su benediktinci koji su živjeli na otoku morali napustiti isti radi okupacije Francuza i da je njihov samostan trebalo zatvoriti. Odgovorili su polijevanjem voska svijeća na svim stazama otočića proklinjući svakog onog koji ga posjeti.

Vlasnici otoka su tijekom godina umirali u tragičnim ili nerazjašnjenim okolnostima. Sada je to poznata izletnička destinacija za penjače i one koji se žele sunčati, ali nitko ne ostaje preko noći na otočiću. Zbilja prokleto mjesto.

Engleski dio moje grupe činio se sretan kada je čuo o iskustvu Rikarda I. Lavljeg Srca u Dubrovniku. Anglo-normanski kralj se nasukao na otočiću Lokrumu davne 1192. po povratku iz križarskih ratova. Tu se zakleo da će izgraditi crkvicu, na istom mjestu na kojem je bio spašen. Lokalni su ga mještani uvjerili da radije sagradi Katedralu Velike Gospe unutar Grada. Katedrala je uništena u potresu 1667.

Naša zadnja legenda na cijeloj turneji uključivala je vožnju trajektom do Cavtata i špilje Šipun. Legenda kaže da je tu živio zmaj i da ga je Sv. Ilar nagovorio da je napusti tako što mu je otvorio put kroz more, poput Mojsija. Zmaj je otišao i ljudi su ga spalili na lomači na obližnjoj plaži u Mlinima i tu dan-danas stoji podignuta crkva.

Zabavna skupina glumaca, muškaraca, žena i djece, snimala je prizore u špilji i na plaži. Uživao sam gledajući prolaznike kako zure u desetke kostimiranih lokalnih stanovnika koji su vukli ogromnog zmaja od stiropora po ulicama i potom ga ukrcali na trajekt. U daljini je sunce polako zalazilo, a mi smo spalili zmaja (koji je zapravo izgorio vrlo brzo) pod budnim okom lokalnog vatrogasnog odreda. Uz klicanje i malo dima turneja Hrvatskih legendi se privela kraju.

Moram zahvaliti Lei, Ashley i ostatku ekipe Touristar.tv-a što mi je pružila priliku da naučim toliko toga o Hrvatskoj i njenoj povijesti i steknem nevjerojatno iskustvo. Sam nikada ne bih uspio pronaći većinu mjesta koja smo posjetili i zasigurno ne bih saznao za priče koje su ih učinile toliko jedinstvenima.

Također sam se odlično proveo s mojim kolegama blogerima: Joannom, Paulom, Alexom i Igorom. Sretan sam što mogu reći da sam stekao nove prijatelje na ovom putovanju koji su mi još više uljepšali iskustvo.

No najviše od svega želim zahvaliti divnim ljudima iz Hrvatske na gostoprimstvu i svim glumcima, vodičima i domaćinima koje smo imali prilike susresti na putu na uloženom trudu.

I ako odlučite poslati neku bocu vina, pršut ili salatu od hobotnice viška, neizmjerno bih vam bio zahvalan!

Hvala!

Mike Siegel

Comments

comments