TuristarTV

Bok, Hrvatska!

Moj dolazak u Zagreb, a time i moj treći posjet Hrvatskoj nisu baš najbolje počeli zahvaljujući otkazivanju leta u SAD-u zbog čega sam propustio let za Zagreb iz Londona gdje sam trebao presjesti.

Moj dolazak u Zagreb, a time i moj treći posjet Hrvatskoj nisu baš najbolje počeli zahvaljujući otkazivanju leta u SAD-u zbog čega sam propustio let za Zagreb iz Londona gdje sam trebao presjesti. Jedna noć u Londonu i kasni dolazak u Zagreb sljedećeg dana značili su samo jedno – ekipi TouristarTV-a moći ću se pridružiti tek dva dana kasnije.

Osjećajući još uvijek posljedice jet-laga i u debelom zakašnjenju pridružio sam se svojim kolegama na dalmatinskoj obali u gradu Šibeniku, i to nakon petosatne vožnje autobusom iz glavnog grada. Tu sam odjurio vidjeti prvu hrvatsku legendu: priču o morskoj sireni i usamljenom ribaru kojeg je zavela iz mora.

Tu je priču slijedila još jedna legenda o ljubavi: ova se radila o čovjeku koji se jedne večeri vraćao kući iz gostionice; na putu su ga zavele vile i nije se vratio kući narednih godinu dana. Sirena je jedna stvar – svi znamo kakvi postanu usamljeni ribari kada provode duge noći na moru, a i priče o zavodljivim sirenama žive već godinama u narodima.

Međutim, priča o čovjeku kojeg su zavele vile bila je sasvim nešto novo za mene. Osobno, priča mi je postala malo šupljikava kada sam čuo da se tip vraćao iz gostionice kada se navodno susreo s vilama. Vidio sam brojne stvari nakon koje čašice više, ali me nikada nije presrela banda vila u potrazi za plijenom. Naravno, nadao sam se takvom čemu, ali nikada nisam bio ni blizu iskustvu.

„Heroj“ priče je isto tako nestao na godinu dana prije nego što se vratio s ovom pričom. I pazite ovo: sve su vile imale konjske noge. Sorry prijatelju, čak mogu i shvatiti bijeg s vilama koje ti ispunjavaju svaku potrebu godinu dana, ali konjske noge i stražnjica definitivno ne bi bili dio moje fantazije o vilama. Ali opet, da je ispričao neku uvjerljivu priču bismo li je još uvijek prepričavali? Naravno da ne, zato ih i nazivamo legendama.

Sve su ove legende izvodili lokalni glumci kroz kratke igrokaze, a mnogi su od njih bili iznenađujuće dobri u svojim ulogama (premda se na moju veliku žalost djevojka koja je glumila sirenu odbila smočiti). Legende su uobičajene u svakoj zemlji, ali u kulturi koja se može podičiti stoljećima nasljeđa i ponosom poput Hrvatske, ove su priče prisutne posvuda. Tu su priče o hrabrosti na bojnim poljima, o ljubavi, brakovima i posljedicama nevjere.

Jedna od najupečatljivijih priča ticala se legende o majci sina koja je imala ljubavnika. Majka se sastajala sa svojim ljubljenim, ali je to otkrio njen sin, koji je razumljivo bio ljut. Mladić je pokušao otrčati natrag u selo i obavijestiti oca i mještane o grijesima svoje majke. Majka ga je dohvatila, uslijedilo je hrvanje i mladić je upao u jamu. Na putu prema dolje, dohvatio je majčinu kosu i povukao i nju sa sobom.

To baš i nije najsretnija priča, ali je zasigurno pouka jasna – ne varajte supruga. Ili to, ili se ošišajte prije varanja i držite se podalje od velikih rupa u zemlji prilikom vaših udvaračkih igrica. Obje su teorije pune dobrih savjeta.

Na ovom putovanju sam okružen šarolikom ekipom kolega blogera i sa svima sam se dosada jako dobro složio. Igor je naš lokalni hrvatski novinar koji nas je sve počastio hranom i pićem u svom predivnom domu mog prvog dana turneje. Tu sam saznao da njegova žena odlično kuha, a njegov je 12-godišnji sin toliko bistar da bi mogao jednoga dana voditi državu.

Još jedan bloger koji predstavlja lokalno stajalište je Englez Paul koji je promijenio svoju adresu i preselio se u Hrvatsku. Oženio se Dalmatinkom i već otprilike 16 godina živi na Hvaru. Paul je posjetio više od 90 zemalja i živio je u raznim zemljama istočne Europe. On je pravo vrelo znanja o ovoj zemlji i od ogromne je pomoći kada treba nešto prevesti. On je praktički rođeni Hrvat, jedino ga odaje bljedunjava engleska put koja nije baš primjerena sunčanoj obalnoj klimi.

Englesku također predstavlja i Joanna, avanturistica koja kad ne istražuje spilju, ili se ne penje po klimavim ljestvama ili planinama, onda se stalno iskrada ne bi li se okupala u svakom bazenčiću vode na koji naletimo. Mislim da bi Joanna bila sretnija da do kraja našeg putovanja plivamo niz obalu, radije nego da se vozimo.

Da me ne bi brojčano nadmašili Britanci, tu je i Ashley Colburn, američka predstavnica koja je televizijska zvijezda i domaćin cijelog ovog pothvata. Ashley i ja smo odavno prijatelji, a to je i razlog kako sam uopće saznao za ovo putovanje. Ona ima dovoljno energije za sve nas, što je bitno ako moraš stajati cijeli dan ispred kamere nakon dugih letova i vožnji kombijem.

Danas nam se pridružuje u Splitu i još jedan veliki putnik, Englez Alex, čime grupa za dlaku ima prevagu u korist Britanaca ako dođe do situacije glasovanja na nacionalnoj osnovi. Toplo se nadam da neće doći do toga.

Našu marljivu ekipu predvodi producentica Lea, koja nas s nevjerojatnom lakoćom uspijeva sve iskoordinirati. Ona također rješava i pitanja intervjua, rezervira sve vožnje, smještaj, komunicira s različitim turističkim zajednicama, raspravlja s glumcima i snima video zapise i fotografira tijekom puta. To je stvarno dosta posla za jednu osobu i mislim da će joj trebati jedan podulji odmor kad sve ovo završi. Možda lokalno stanovništvo jednog dana napiše i legendu o njoj!

I premda su brojne legende koje smo vidjeli i čuli drevne priče o vješticama, zmajevima i tragičnoj ljubavi, neke su stvarne i još uvijek svježe. Te su mi najdraže. Jedan od vrhunaca ovog putovanja za mene je bila legenda o Draženu Petroviću.

Aha! To je konačno bilo ime koje sam prepoznao. Kao veliki ljubitelj NBA lige iz 90-ih, znao sam da je jedna od prvih stranih zvijezda te lige bio bek pucač iz daleke zemlje po imenu Dražen Petrović. Hrvatska je bila tada nova zemlja koja je tek izašla iz rata, a Petrović je bio njen najbolji igrač. Nažalost, tragično je preminuo u prometnoj nesreći na vrhuncu svoje karijere i Hrvatska ga još uvijek oplakuje.

Imali smo priliku posjetiti košarkašku dvoranu njegovog bivšeg kluba u Šibeniku te sam stajao na parketu i gađao na koš s istog onog mjesta na kojem je on tako dobro usavršio svoju igru. Intervjuirali smo njegovog bivšeg suigrača koji je izrekao divne stvari o Draženu. Jedina loša strana cijelog ovog posjeta bilo je moje otužno gađanje kada su kamere snimale. Nisam igrao košarku već neko vrijeme i bome se to itekako vidjelo. Mislim da je Ashley ubacila više koševa od mene, što je malkice ipak „okrznulo“ moj ego.

Zadnja nedavna legenda u kojoj sam baš uživao bila je legenda o Casanovi iz Šibenika. Navodno je u između 50-ih i 70-ih prošlog stoljeća postojao lokalni zavodnik koji se zvao Johnny i koji je čini se bio pravi šarmer i prevarant. Naš vodič Vanja ispričao nam je priče o njegovim podvizima, o životu na visokoj nozi zahvaljujući velikodušnosti dobrih žena i o raznim prevarama koje je izvodio po gradu. Netko bi mogao pomisliti da kako ova legenda bude rasla, tako će njegova reputacija otvoriti oči ljudima o njegovim obmanama ili ga barem strpati u zatvor, no stekao sam dojam da su lokalni mještani bili više dobro zabavljeni cijelom pričom. To je znak dobrog prevaranta – kada žrtve uživaju toliko da ti dozvoljavaju da i se i dalje time baviš. Stvarno legendarno.

No, isto tako volim vidjeti i lijepi dvorac i utvrdu, a jedna od najljepših koje sam dosada vidio je Tvrđava Knin. Ogromna građevina koja se sastoji od pet zasebnih dvoraca, ova je tvrđava strateški smještena na vrhu brda s kojeg se prostire spektakularan pogled.

Stigli smo u Knin u suton, a tamo nas je dočekala skupina glumaca koji su nam odigrali legendu o prekrasnoj djevi koja se trebala udati za princa prije negoli je zmaj poprimio ljudski oblik i odvukao je sa sobom. Zmaj je ubijen, a kaže se da još uvijek leži ispod tvrđave. Premda se igrokaz odvio na hrvatskom jeziku, sasvim smo dobro mogli pratiti priču jer smo pred sobom imali i scenarij na engleskom jeziku. Bio sam toliko očaran glumicom koja je igrala ulogu prekrasne djeve da nisam baš ni mogao pomnije pratiti samu priču. Ipak, moram se pohvaliti da sam je uspio upoznati i zamoliti je za zajedničku fotografiju po završetku izvedbe!

Zmajevi se često pojavljuju u legendama, što potkrepljuje i činjenica da je moja omiljena televizijska serija Igra prijestolja u dosta scena snimana po Hrvatskoj. Cijelo se vrijeme nadam kako ću vidjeti lokacije koje prepoznajem iz serije ili možda nekog iz filmske ekipe, ali dosada nisam imao sreće. No, tjedan je tek počeo i nisam još izgubio nadu.

Svaki put kad dođem ovdje, ljepota hrvatske obale me iznova obori s nogu. Ovo je uistinu čarobno mjesto vrijedno legendi i priča koje nadahnjuje.

Mike

 

Comments

comments