TuristarTV

Kako s jednim korakom pobijediti poznatu hrvatsku birokraciju

Hrvatska je jako uzbudljiva zemlja kada je u pitanju birokracija. Godinama sam morao obnavljati svoj godišnji privremeni boravak, uz jedan od uvjeta da originalni rodni list ne bude više od šest mjeseci star. Besmislen zahtjev koji me košta više od 500 kuna godišnje.

Hrvatska je jako uzbudljiva zemlja kada je u pitanju birokracija. Godinama sam morao obnavljati svoj godišnji privremeni boravak, uz jedan od uvjeta da originalni rodni list ne bude više od šest mjeseci star. Nema veze što sam rođen prije više od 30 godina, ili što sam imao originalnu potvrdu izdanu prošle godine, vlasti su htjele važeći original i „svježi“ dokaz da sam rođen u ožujku 1969. godine – besmislen zahtjev koji me košta više od 500 kuna godišnje.

Naivan stranac kakav jesam, pretpostavljao sam da, kako bi obavio bilo što s „vladajućima“, ima smisla otići do ureda i dogovoriti sastanak, zagovarati svoja prava i tražiti što mi je potrebno. Kako naivno! Osim stalne osujećenosti od male pauze za vrijeme radnog vremena pod nazivom “marenda” – pauza u sporom dalmatinskom radnom danu koja nikada nije fiksno određena i osmišljena je kako bi se podudarala s mojim posjetima – saznao sam da je daleko učinkovitije saznati u kojem caffe baru službenici provode svoju marendu, sjesti dovoljno blizu i poslati kavu. Odrađivanje posla u dalmatinskom stilu, politika koja me dobro služila godinama.

No, kada sam išao uvesti i registrirati svoj automobil, nedavno kupljen u Njemačkoj, doživio sam svoj prvi pravi proboj realnosti…

Foto: www.croatia-split.com

Težak zadatak „leži“ ispred, brojni posjeti tehničkom pregledu, raznim odjelima (šest) carinskog ureda, opet tehničkom pregledu i policiji. Da sam bio vrstan izvorni govornik, vješt u papirologiji, to bi bio dan strave; no zadatak nije izgledao nemoguć niti sam se ja pripremao za neuspjeh.

Kao što se događa jednom u deset godina u uredima hrvatske birokracije, pomoć se pojavila u obliku ljubaznog mlađeg carinika koji me je prepoznao s jedne od web stranica za koje pišem blog, pohvalio je moj rad i pitao ima li nešto što bi mogao učiniti kako bi mi pomogao. Ponadavši se predao sam mu sveobuhvatne obrasce za registraciju automobila (sve na hrvatskom, naravno), a taj susretljivi službenik doslovno mi je uljepšao dan ispunjavanjem sve papirologije za mene.

Snaga pisanja bloga, mislio sam u sebi, kako sam ulazio u susjedni ured, kako bi se upoznao s mrzovoljnim starijim službenikom, očito nesretnim što se našao u interakciji sa strancem i ne-standardnim hrvatskim jezikom. On svakako nije činio ikakve ustupke, ili pokušavao pomoći, a kada sam napokon uspio „proslijediti“ mu svoju poruku, gledao sam ga kako oprezno i ravnodušno gleda moj zahtjev. Ovo ne ide nigdje brzo.

Snaga pisanja bloga, mislio sam u sebi opet…

“Ispričavam se. Tu je još jedna stvar. Ja sam blogger i pišem veliku priču o promjenama u carinskim postupcima s ulaskom u EU. U potrazi sam za izjavama carinskih službenika, kao i nekih fotografija. Mogu li vas fotografirati za članak, a zatim vas i citirati?”

Foto: www.croatia-split.com

Sobu je naglo ispunio strah, paparazzi zahtjevi su odbijeni, pečat je ugledao svjetlo dana, i ja sam slavodobitno izašao iz sobe tridesetak sekundi kasnije, s ispunjenom i posljednjom fazom. Stvar o pisanju bloga, je takva da ga bilo tko može pisati, novinarska akreditacija nije potrebna, a stariji službenici izgleda imaju neku vrstu straha od bloganja jer nemaju pojma što je to zapravo, osim što bi moglo otići ‘on-line’ ili se dijeliti na Facebook. I učiniti ih da izgledaju loše.

Koristio sam se trikom par puta taj dan i izašao kao pobjednik, jedan automobil registriran i uvezen za impresivnih 12 sati. Prijetnja blogom i više je nego odigrala svoju ulogu, ali ako je to bilo korisno za uvoz automobila, prijetnja blogom je čak i učinkovitija u rješavanju problema s telekomunikacijskom tvrtkom.

Blogeri trebaju web „sok“, pa kada je Internet kod kuće prestao raditi ubrzo nakon uvoza automobila, nisam bio nimalo zadovoljan, pogotovo kad su nam rekli da će proći do sedam dana prije nego što će bilo tko moći doći i pogledati problem.

Snaga bloga riješila je problem u roku od sat vremena…

Jednostavan e-mail odgovornoj osobi Odjela odnosa s javnošću u tvrtki s pristojnim objašnjenjem problema, i ponudom citata iz Odjela za odnose s javnošću u planiranom članku o niskoj razini usluge kupcima tvrtke, činilo se da djeluje. Obilne isprike iz tvrtke, uz obećanje da će problem riješiti što prije, što su i učinili, i inženjer dolazi samo sat vremena kasnije.

Naravno, uvijek je lijepo pomoći prijateljima u nevolji pa kada je lokalna turistička agencija u gradu imala sličan problem te su čekali čak devet dana da ih se ponovno spoji na Internet, ponudio sam još jednom napisati članak i uključiti priču turističke agencije. Tri sata kasnije, agencija je ponovno uz kreditne kartice uzimala rezervacije.

Snagom bloga pobijedimo hrvatsku birokraciju. Čak ne morate biti bloger da bi se zaprijetili… Zašto ne probati?

 

Comments

comments