TuristarTV

Legende Mljeta i Korčule

Tjedan dana nakon što sam se pridružio Touristar.tv-ovoj turneji Hrvatske legende, ipak sam bio poražen. Ne, nisu me ukokali nekakvi zmajevi, prezreni ljubavnici ili pobješnjeli Turci o kojima sam slušao i koje sam vidio u igrokazima na ovoj turneji, već me se dokopao moderniji i tiši neprijatelj – virus.

Tjedan dana nakon što sam se pridružio Touristar.tv-ovoj turneji Hrvatske legende, ipak sam bio poražen. Ne, nisu me ukokali nekakvi zmajevi, prezreni ljubavnici ili pobješnjeli Turci o kojima sam slušao i koje sam vidio u igrokazima na ovoj turneji, već me se dokopao moderniji i tiši neprijatelj – virus.

U jednom trenutku tijekom jučerašnjeg izleta po predivnom otoku Mljetu, osjetio sam laganu mučninu dok sam se vozio na stražnjem sjedalu. Divan ručak uz more i popodnevni odmor nisu uspjeli poraziti mog nepredviđenog neprijatelja, ali nekoliko tableta za prehladu i prebacivanje na prednje sjedalo su donekle poboljšali moju situaciju. Dok smo se vozili trajektom do kopna, pomislio sam da sam se riješio ovog dosadnog nametnika u korijenu.

Ali ne. Nije mi bilo suđeno. Probudio sam se jutros nakon nemirne i neprospavane noći s grloboljom, glavoboljom i nevremenom. Bogovi su rekli svoje – uzmi slobodan dan. I tako sam ostao ležati, s laptopom u krevetu i zvukovima neprekidnih kišnih kapljica i grmljavine izvana, čekajući da borbeni vod odradi ovu bitku u moju korist.

Ulje na vatru nadolijevala je činjenica što sam propuštao Stonske zidine – golemu utvrdu sagrađenu prije mnogo stotina godina koja je imala zadatak štititi granice i vrijednu trgovinu solju koja je bila žila kucavica ove regije. Do tada sam imao prilike vidjeti samo tračak zidina iz daljine dok smo tuda prolazili prošli tjedan, ali danas je bio dan za pomnije razgledavanje. Očito će morati pričekati neki drugi put – još jedan razlog da se vratim u Hrvatsku!

Otok Mljet me se jako dojmio, s jednom trećinom površine prekrivene šumom koja je pretvorena u nacionalni park. Tamo smo vidjeli i Odisejevu spilju gdje je moje nepoznavanje književnosti pokazalo svu svoju raskoš. Obzirom da nisam nikada pročitao Homerovu „Odiseju“, ova mi je legenda bila posve nova. Uglavnom, naš lik Odisej se nasukao na obalu otoka koji je dosta sličan Mljetu, upoznao je nimfu Kalipso te je očaran njezinom ljepotom ostao sedam godina na otoku. Do tada su bogovi odlučili da bi bilo dosta pa su naredili Hermesu da posjeti ovaj krasan par i očita im jednu „što je previše previše je“ bukvicu.

Naš igrokaz legende prikazivao je i prvu nimfu/sirenu koja je zbilja ušla u vodu (hura!!!), a Hermesa je glumio bucmasti lokalni Englez iseljenik s krilima od kartona na glavi i plahtom (hvala ti bože) dobro omotanom oko njega. Sve je bilo jako zabavno i poslije su mi se za ručkom pridružili i „Hermes“ i njegove preslatke kćeri, devetogodišnjakinja i sedmogodišnjakinja. Saznao sam da im je majka Hrvatica, da govore oba jezika tečno i da su stručnjakinje u jedenju ribe, glava i sve to. Ove će se cure jako dobro snaći u životu.

Na Mljetu sam također saznao i za legendu o Sv. Pavlu koji se tijekom svojih putovanja po Jadranu nasukao na ovim obalama pronašavši tako usamljeni otok pun zmija. Navodno su mungosi tu doneseni prije mnogo stotina godina kako bi pojeli zmije, a kako nisam naišao ni na jednog takvog gmizavca za vrijeme svog boravka na Mljetu pretpostavljam da je plan upalio.

Dan ranije smo također posjetili jedan otok, ovaj put bila je to Korčula, poznata po svojim zidinama i rodnom mjestu Marka Pola. Već sam jednom bio u Korčuli , ali samo u gradu. Ovaj put sam imao priliku vidjeti gradić Smokvicu i legendu o Barbi Jakovu i vilinom daru. Ispalo je da je seljak naletio na prekrasnu djevojku koja se odmarala na suncu pa joj je pomogao načiniti zaklon kako bi je zaštitio od sunca. Za to je bio nagrađen s dvije vreće darova. Bilo mu j rečeno da ih ne otvara dok ne dođe kući, ali naravno, on nije mogao čekati i provirio je u vreće u kojima nije bilo ničeg. Donio ih je kući svojoj supruzi koja je unutra pronašla samo nekoliko zlatnika. Pouka priče – slušajte svoje vile.

Čuli smo i legendu o „mladiću zemlje i šuma“ i „morskoj djevojci“;  još jedna priča o nesretnoj ljubavi između muškarca i sirene. I opet sirena nije htjela ući u vodu, ali zato se moja kolegica blogerica Joanne, koja nije nikada vidjela komadić vode koji joj se nije svidio, okupala. Predložio sam da Joanne bude dublerica za sirenu, ali nije uspjelo.

Kao netko tko dolazi iz novije zemlje koja broji preko 300 milijuna ljudi, uvijek primjećujem stvari tijekom posjeta lokacijama koje se čine prilično drevne. Tolika mjesta koja smo posjetili čine se neoskvrnuta vremenom. Snimanje igrokaza prema ovim legendama na stvarnim lokacijama gdje su se i dogodile, bez ikakvih natruha suvremenog čovjeka u pozadini (velikih hotela, dalekovoda, benzinskih crpki, lanaca Starbucksa, itd.), izazvalo je u meni pravu zavist prema onima koji ovdje žive jer imaju svakodnevni podsjetnik na povijest i jednostavne stvari u životu koje bi čovjek trebao uistinu proživljavati.

Jedna od tih jednostavnih stvari je hrana, a Hrvatska nije nimalo razočarala u ovom smislu. Živeći na obali, ovi ljudi dobro poznaju proizvode ribarstva. Da težina prtljage to dozvoljava, ponio bih sa sobom doma malo salate od hobotnice.

A onda je tu i vino. Ovo je zemlja vina, s određenim sortama koje su jedinstvene za ovu regiju. Jedna od njih je i sorta od koje se radi izvrsno vino Pošip, u kojem sam uživao prilično često tijekom ovog putovanja. Uživali smo u odličnom ručku prije dva dana u gradu Korčuli, gdje nam je sommelier objasnio i dao nam da kušamo tri vrste lokalnih vina. To je tako dobar način za uživati u ručku, ali i za zaspati u kombiju nakon ručka.

Kad već spominjemo spavanje, mislim da me tableta počinje obarati. Vrijeme je da zaklopim oči. Sutra je zadnji dan, idemo u nevjerojatni Dubrovnik! Prokleti virus!

Mike

Comments

comments