TuristarTV

Gusari s Blata

Prkosivši ponosito udaljenim Dinaridima, bujnom zelenilu makije i plavetnilu mora, Ante je stražario na vrhu brda iznad sela Blato, u ruci velika hrvatska zastava.

Prkosivši ponosito udaljenim Dinaridima, bujnom zelenilu makije i plavetnilu mora, Ante je stražario na vrhu brda iznad sela Blato, u ruci velika hrvatska zastava. Sjajna crvena, bijela i plava blistale su u pozlaćenoj svjetlosti predvečerja. Začula se vika u selu. Nešto je pošlo po zlu. Iz susjedne šume začuo se zvuk lovačkog roga, a malo je dijete potrčalo puteljkom, lice snuždeno i zabrinuto.

„Gusari napadaju Blato“, povikao je, „spalili su grad, odveli djevojčice iz škole i djecu iz njihovih domova. Stižu!“’

Ante je pozvao svoje ljude. Gusari su se uspinjali brdima – uz zavojiti kameniti put koji je vodio iz grada do uvale. Savršeno su se postavili za zasjedu. Ali moraju biti brzi. Zgrabio je dječaka, predao ga zapovjedniku i vojnici su se skrili u obližnje gusto grmlje.

U hipu se zrak ispunio vikom glasova – plačnim povicima žena i djece, uzvicima muškaraca. Pojavio se zdepasti čovjek sa kratkom sabljom u ruci,  turbanom na glavi, brk u stilu kapetana Kuke. Mogao je biti i naslikan. Slijedila ga je pratnja – banda nakićenih koljača – i povorka zatočenika koji su uz jadikovku hodali jedan iza drugog povezani užetom.

Igor i njegovi ljudi su iskočili iz svojih skrovišta, vičući iz sveg glasa, a mačevi su se isprepleli iznad njihovih glava. Čuo se udarac čelika i nakon kratke, ali krvave bitke gusari su ležali na zemlji, a žene i djeca bili su oslobođeni.

Coca Cola, kolač i čavrljanje s filmskom ekipom.

„Kako Vam se svidjela legenda?“ upitali su me.

„Bilo je izvrsno!“ nasmiješio sam se, fotografirajući ozbiljnog vojnika i našminkanog gusara.

Sve su legende tog dana bile izvrsne – živopisne sličice otočkog života koje su dočarali lokalni mještani – svi tako ponosni na svoju povijest i tako toplo susretljivi prema nezgrapnoj družini stranaca koji su gledali njihovu izvedbu.

Vidjeli smo i Neru, neodoljivo nevinu, ali privlačnu sirenu kako zavodi stidljivog ribara Antonija na obali kristalno plave uvale i prekrasnu vilu Roksanu koja je omogućila siromašnom seljaku da se obogati nakon što joj je on pomogao da se zaštiti od užarenog podnevnog sunca u svom krhkom drijemežu. Gledali smo i divlje neandertalce s blistavo plavim očima kako usmrćuju kćer boga u Veloj Spili i žene iz Vela Luke kako peku afrodizijački kolač u čast nesretne romanse između Napoleonovog vojnika i lokalne djevojke.

Toliko je rada uloženo u ove izvedbe – plesovi, borbe, šminka i kostimi. A svaka je legenda otvorila novi prozor u dubinu i raznolikost tradicije ovog malog otoka – malog zelenog dragulja u safirno plavom Jadranu.

Zrak je bio toliko čist da sam mogao vidjeti udaljenost od desetak kilometara – iza Igora koji je mahao zastavom, iza bujnog zelenila otoka, sve do svjetlucavo plavog Jadrana na kojem su se zrcalile male bijele točkice – ribarice, i sve do sivih gromada Dinarida na udaljenom horizontu. Na trenutak sam pomislio na London – neboderi koji se jedva vide kroz tešku sumaglicu dizela. Samo na trenutak.

Alex

Comments

comments