TuristarTV

Zabijanje koševa s Draženom Petrovićem i borba sa zmajevima u Kninu

Postoje određene riječi i izrazi koje je naizgled teško prevesti s jednog jezika na drugi i koje izazivaju nesporazume između govornika dvaju jezika.

Postoje određene riječi i izrazi koje je naizgled teško prevesti s jednog jezika na drugi i koje izazivaju nesporazume između govornika dvaju jezika. To je činjenica o kojoj sam razmišljao dok sam puzao na rukama i koljenima preko stijena, pokušavajući ne gledati dolje i ne razmišljati o svojem strahu od visina dok smo se penjali prema prvoj autentičnoj legendi dana na vrhu brda izvan Šibenika.

“Do vrha nema puno.” Baš.

Jedna je stvar bila popeti se do vrha kako bismo čuli legendu, ali je bilo skroz nešto drugo zamisliti kako ću se pobogu spustiti dolje. Taj je strah možda bilo djelomično objašnjenje legende (premda je i ova mogla biti izazvana većom količinom rakije) u kojoj je dječak pazio na stado ovaca te je izgubivši jednu počeo paničariti. Odjednom se pred njim stvorila žena u bijelom s malim djetetom u naručju, no ubrzo je nestala.

Nadao sam se nekom svom čudu i ono se materijaliziralo u liku Joze, mog novog heroja, koji je izjavio kako zna za jedan alternativni put natrag. Taj je put navodno lakši za one koji se boje visina, premda ne bez izazova, pa ga je vesela družina s vrtoglavicom slijedila u stopu sa zahvalnošću.

Alternativni spust nam je ukazao i na najbolji pogled na autoput koji prolazi pokraj Šibenika, ali ne mislim da će to postati turistička atrakcija.

Bilo je ohrabrujuće vidjeti da je sljedeća legenda smještena u razini mora, u dojmljivoj tvrđavi Sv. Nikole u Šibeniku, jednoj od nekoliko tvrđava koje čuvaju grad. Tvrđava je ovlaš povezana s kopnom, prijelazom sačinjenim od kamenja.

Radi se o predivnoj i vrlo izoliranoj lokaciji, upravo idealnom mjestu za one koji žele stajati u moru i čistiti dagnje, poput ova dva tipa na slici ispod.

Što se tiče legende, bio je to naš prvi susret s vješticama:

Dobra je bila udana za Jurka koji je imao ljubavnicu. No, ljubavnica nije bila nevinašce pa je i sama zavela plemića koji se zaljubio preko ušiju u nju. U gradiću se počelo pričati da su se Mrna, njena majka i Dobra urotile sa samim vragom da bace čini na ovog plemića.

Trebale su biti kažnjene za ovo nedjelo i podvrgnute Crkvenoj inkviziciji zbog čega je pozvan fra Ivan Trogirski. Majka i kći su uspjele pobjeći iz tamnice te im se otada gubi svaki trag.

Izvrsna gluma u tamnicama tvrđave, a moj omiljeni dio bila je kazna namijenjena majci – morala je jahati magarca po cijelom gradu držeći ga za rep. No, nije da je to nešto što bih bio volio vidjeti…

A nakon dana starih mitskih legendi stiglo je vrijeme za jednu stvarnu modernu legendu. Nisam neki ljubitelj košarke i nisam nikada prije bio u Šibeniku, ali sam znao da se ne može napustiti grad prije odavanja počasti Draženu Petroviću, pravoj legendi Hrvatske i svjetske košarke, čiji je život tragično prekinut u prometnoj nesreći.

Naš je vodič imao 3 metra i najsnažniji stisak ruke ikad. On je također igrao s Petrovićem u šibenskoj mladoj momčadi i uskoro je postalo jasno koliki utjecaj i poštovanje i dan danas Petrović ima u klubu. To mi se u Hrvatskoj sviđa – mladi sportaši uspijevaju u mlađim naraštajima probuditi poštovanje i osjećaj organizacije. To je nešto što sam primijetio u predanosti koju su pokazivala djeca članovi veslačkog kluba u Jelsi.

Dozvolili su nam da posjetimo košarkašku dvoranu gdje je Petrović postao poznat prije odlaska u SAD, a tu smo imali i nekoliko minuta priliku gađati na koš ili kako Amerikanci kažu “shoot some hoops”. Moj američki kolega Mike činio se najizgledniji favorit za gađanje trice, ali je na kraju ispalo da je njegova najveća vještina vrtjeti loptu na jednom prstu. Nije ni to mačji kašalj, moram dodati. Ipak, zvijezda Touristarovog tima bio je nitko drugi doli sama gospođica Ashley Colburn, čije su nas vratolomije na parketu svih posramile.

Izvrstan ručak u Šibeniku bio je popraćen legendom o šibenskom Casanovi Johnnyu, za kojeg se čini da je proveo život varajući žene i izvlačeći novac iz njih. Nakon ručka sam se radije odlučio za siestu, nego da se penjem na kanjon na rijeci Čikoli, i to nakon što sam čuo čarobne riječi od kojih su me prošli trnci:

“Do vrha nema puno.”

Moji su se kolege pojavili nekoliko sati kasnije s pričama o vrtoglavici koje su u potpunosti opravdale moju odluku. Malo odmora pripremilo me za završni događaj dana, legendu o moćnoj Kninskoj tvrđavi, drugoj najvećoj u čitavoj Europi, upravo onoj koju sam posjetio prije dva tjedna tijekom Zvonimirovih dana.

Zvonimir je bio hrvatski kralj u 11. stoljeću kada je Knin bio prijestolnica. Prije dva tjedna Zvonimir je imao smeđokosu ženu, ali se čini da je ovaj put zamijenio za plavojku.

No, i plavojka je bila kratkog vijeka jer se pojavila Ashley…

Lokacija Kninske tvrđave uistinu je čarobna, dosad najspektakularnije mjesto koje smo vidjeli, a kako je sunce upravo zalazilo i boje su bile fantastične. Kao i gluma velike postave ove legende koja je uključivala vilu, zmaja i prekrasnu djevojku. Bilo je tu izvrsnih prizora usmrćivanja zmaja koji još uvijek leži ispod same tvrđave.

Ima li boljeg završetka ovako bogatog dana legendi od zakuske unutar europske najveće tvrđave? To je uistinu biser hrvatskog turizma i sjajan resurs kojeg bi trebalo bolje iskoristiti. Zakuska je sama bila izvrsna i uključivala je najneobičnije jestive tanjure – od kruha.

Dan obilježen vrtoglavicom, gađanjem trice i ubijanjem zmajeva – sasvim običan dan na snimanju Hrvatskih legendi. U sljedećem broju zadnja epizoda u Šibenskoj županiji, a neke od zanimljivosti uključivat će Zmajevo oko, brodolom Sv. Ivana Trogirskog i gusarsku zabavu za oproštaj.

Paul

Comments

comments