TuristarTV

Vrhunac putovanja – otok Korčula

Nakon što sam 12 godina samo kradomice gledao bujno zelenilo Korčule iz daljine, bilo mi je pravo zadovoljstvo konačno proširiti znanje o otoku južno od mog drugog doma Hvara; znanje koje je do sada bilo ograničeno na utrku od 20 minuta po jezgri grada tijekom kratkog zaustavljanja trajektom prije nekih desetak godina.

Nakon što sam 12 godina samo kradomice gledao bujno zelenilo Korčule iz daljine, bilo mi je pravo zadovoljstvo konačno proširiti znanje o otoku južno od mog drugog doma Hvara; znanje koje je do sada bilo ograničeno na utrku od 20 minuta po jezgri grada tijekom kratkog zaustavljanja trajektom prije nekih desetak godina.

Gledajući unatrag, čini mi se suludo da mi je jedan tako poznati turistički otok poput Korčule bio godinama pred vratima, a da se nisam nikada odvažio posjetiti ga te sam, dok smo mu se približavali, počeo shvaćati koliko zapravo malo znam o ovom mjestu. To je rodno mjesto Marka Pola, zeleni otok bogate tradicije i fantastičnih mačevalačkih plesova. A to je i dom dvama najboljim sortama bijelog vina u Hrvatskoj – Pošipu čije je srce Čara – i Grku koji se vezuje uz pješčane vinograde Lumbarde.
Čovjek može mnogo toga naučiti o otoku u 24 sata…Naročito stoga što su nam nevjerojatno učinkoviti direktori turističkih zajednica i lokalni glumci brojnih legendi ovog otoka pružili takvu entuzijastičnu dobrodošlicu i proveli nas po skrivenim draguljima Korčule.

Nakon uvodne bitke na Gradini koju smo imali prilike vidjeti pred sam zalazak sunca prethodne večeri nakon što smo stigli na otok, uslijedio je rani odlazak prema Vela Luci. Za mene je ovo bila najljepša lokacija u nizu lokacija koje su oduzimale dah – legenda o sireni u uvali Istruga. Na prvi pogled, ako nisi upoznat s lokacijom, mogao bi se zakleti da se radi o jezeru. U hrvatskom jeziku postoji riječ „bonaca“ koja opisuje mirne vode u prekrasno predvečerje na Jadranu bez daška vjetra; Istruga je bila bonaca puta pet, jedno od najspektakularnijih mjesta koja sam posjetio tijekom svog boravka u Hrvatskoj.

I kao da samo okružje nije bilo dovoljno lijepo, pred nama se stvorila jedna fotogenična sirena, centralna figura legende kojom smo započeli dan. Naš novi pridošlica, Alex Robinson, koji je upravo osvanuo na naslovnici Sunday Times Travel Magazine časopisa, odmah je izvukao svoj fotoaparat i obrazac Suglasnosti modela na ustupanje autorskih prava na fotografije. Ovdje zbilja imamo talentirani model sirene, izjavio je, dok je sretno opalio nekoliko fotografija prije nego što je razmijenio podatke sa sirenom i njenim ocem koji je sve promatrao iz daljine, sa svoje brodice. Hoće li nešto proizaći iz ove razmjene kontakata? Možda da, možda ne, ali je to mali primjer zanimljivih mogućnosti koje se otvaraju s Hrvatskim legendama, pravim putovanjem s toliko razina otkrivanja i prilika.

Nakon tako idiličnog početka bilo je vrijeme krenuti u unutrašnjost otoka, u posjet bezvremenskom selu Smokvica. Smokvica je u smislu tradicije ono što je Dalmacija nekoć bila, a tu smo trebali snimati prvi od dva dijela legende o vili. Bilo je tu dosta akcije s magarcem, a naročito su mi se svidjele metode transportiranja magarca na kraju snimanja; magarca kojeg nam je ustupio njegov vlasnik koji se bavi turama vožnje na magarcu. To možete doživjeti samo u Dalmaciji.

Legenda je bila jednostavna. Zaljubljeni muž i žena, muž odlazi u polje gdje spazi prekrasnu vilu kako spava na opakom podnevnom suncu. Zabrinut radi njene blijede puti, seljak joj izradi zaklon i potom nastavi s radom u polju. Nakon nekog vremena vila se pojavi s dvije vreće darova kao izraz zahvalnosti za njegovu dobrotu. No, upozorila ga je da vreće ne smije otvarati ni pod koju cijenu prije nego što stigne kući. Ipak, prevagnula je njegova radoznalost pa ih je otvorio netom prije nego što je stigao kući: unutra nije bilo ničeg doli beskorisnog lišća. Njegova žena je izašla iz kuće i otišla vidjeti što radi te je otkrila nekoliko zlatnika pri dnu vreće. Potom je ukorila muža što nije bio strpljiviji jer bi tada vreće bile prepune zlatnika.

Druga scena legende, u kojoj su prekrasne vile plesale u vinogradima, za mene je bila vrhunac putovanja: bila je to još jedna potvrda snažnog osjećaja zajedništva i tradicije koji je bio prisutan na svakom koraku ovog otoka tijekom našeg posjeta.

Naša zadnja legenda prije ručka odvela nas je još dalje u prošlost, da budemo precizniji nekoliko tisuća godina unatrag. Stigli smo u Velu Spilu, jednu od najvažnijih prapovijesnih spilja u Europi koja je stara nekih 30 000 godina, s iskopinama na kojima trenutno rade stručnjaci sa Sveučilišta Oxford.

Čekala nas je još jedna impresivna postava spiljskih ljudi svih dobi koja je prikazala život minulih stoljeća na najbolji mogući način – na izvornoj lokaciji. Lov je bio dobar u tim vremenima, a jelen je bila omiljena nagrada. Međutim nakon nekog vremena zavladala je oskudica pa je jedan lovac otišao u lov vidjeti što može naći za jelo. Uočio je srnu i baš kako ju je htio usmrtiti ona se pretvorila u plavu nimfu koja ga je molila za milost prema srni. Lovac je bio neumoljiv i ipak je usmrtio životinju, a time i dijete Boga čiji je bijes bio takvih razmjera da je poslao razarajuću poplavu na regiju. Time je izbrisao sve spiljske ljude sa lica zemlje i stvorio temelje za uvalu Vela Luka.

Sve su ove legende izazivale popriličnu žeđ i glad te smo nakon izvrsnog ručka u Blatu imali priliku vidjeti jednu „slatku“ legendu s dodatnim bonusom pripreme uživo pred nama u najstarijoj kući u selu.

U vremenu smo Napoleona, tu je francuski vojnik koji je po zanimanju pekar. Djeve su na Korčuli bile jednako prekrasne tada kao što su to i danas i, naravno, uslijedila je ljubavna priča. Okrutna stvarnost rata je ipak presudila ovoj kratkoj vezi jer je francuski pekar morao napustiti zemlju. Njegov dar na odlasku bio je kolač kojeg je sam pripremio za svoju ljubav s Korčule uz riječi i nadu da ga nikada neće zaboraviti. Njeno pogrešno izgovaranje francuskih riječi dalo je kolaču moderno ime – Lumblija.

Ovo je bila prva legenda koja je pripremljena pred našim očima: uveli su nas u najstariju kuću u Blatu kako bi nam vlasnica, koja je i prvakinja sela u pripremi kolača, pokazala uživo kako se isti priprema. Priprema lumblije se ne uzima zdravo za gotovo u ovom selu i čini se da svako kućanstvo dodaje posebni tajni sastojak u svoj kolač. Okus završnog proizvoda je nevjerojatno sličan engleskim uskrsnim pecivima Hot Cross Bun te sam obećao turističkoj zajednici u Blatu da ću im poslati nekoliko komada radi usporedbe.

U regiji čijom ponudom vina dominira crni Plavac mali, srodnik Zinfandela, Korčula donekle prkosi ovom trendu. Naravno tu je dovoljno Plavca malog posvuda, ali dva vina po kojima je Korčula poznata su bijela – Grk i Pošip.

Čara je zemlja Pošipa i, premda je legenda u Čari bila izvrsna, nisam mogao skinuti pogled s vinograda, tog prostranstva bujnih zelenih loza koje se protežu sve do obale mora. Korčula je ponosna na svoju tradiciju vina i lokalna se vina promoviraju na svakom uglu. I to je bila još jedna crtica koja se nadovezala na sve moje dojmove o ovom otoku – ponosna tradicija koja se aktivno proživljava i promiče u svakoj prilici.

Dan legendi ne bi bio potpun bez borbe s Turcima pa smo se morali popeti uz još jedno brdo kako bismo oživjeli poraz Turaka u Bitci na Giči 1571. godine. Ovo je bila još jedna zapanjujuća lokacija s pogledom na zelenilo ovog čarobnog otoka. Još su jednom Korčulani odigrali na kartu stila pojavivši se u besprijekornim tradicionalnim nošnjama, njih desetak. Osjećaj nevjerojatne povezanosti i sudjelovanja u zajednici je bio nevjerojatno upečatljiv tijekom cijelog našeg posjeta Korčuli.

Narednog jutra krenuli smo iz Vela Luke u grad Korčulu koja se nekada u opisima naziva Mali Dubrovnik. Mnogo je manja i beskrajno šarmantnija od svojeg starijeg i poznatijeg bratića te je jutarnja kavica uz pogled na otoke i život u uvali bio ugodan početak dana.

Ako niste znali prije dolaska u Korčulu da je Marko Polo tu rođen, vjerojatno nećete moći otići a da to ne saznate. Njegovo je ime POSVUDA. Krenuo sam u potragu za svojom prijateljicom s Facebook-a, Ruth iz Seba Dizajna, koja se specijalizirala za predivan ručno rađeni nakit. Bio sam iznenađen kada sam vidio njenu trgovinu vrata do vrata doma ovog velikana koji je, ruku na srce, vidio i bolje dane jer je glavni dio kuće u potpunosti urušen.

Odličan ručak u restoranu  Kanavelić dodatno je popratio lokalni sommelier stručnim izlaganjem o vinima Korčule. Bila je to prva degustacija vina Grk za cijelu grupu, bijelog vina čija sorta vinove loze raste samo nešto južnije na pjeskovitom tlu Lumbarde. Naš je sommelier objasnio da postoji i mali djelić koji se uzgaja u Smokvici te veća količina koja se proizvodi pod drugim imenom u Grčkoj. No, najzanimljiviji je bio desert. Sommelier nam je servirao komad slatkog kukuruznog kruha na koji je dodao maslinovog ulja i izdašnu dozu Tomićevog Hektorović prošeka. Od kruha do deserta – izvrsno!

Prije našeg odlaska na Mljet, bilo je tek toliko vremena da obiđemo uvalu ispred Korčule polupodmornicom sa staklima u trupu. Bilo je tu nevjerojatno puno riba, ali je meni osobno najljepši pogled bio iznad vode – na grad Korčulu koji je spektakularan iz svakog kuta.

Proveli smo samo 45 sati na otoku Korčuli, ali je to odredište koje je definitivno bilo najupečatljivije. Osim prirodne ljepote, bogate tradicije i izvrsnih vina i hrane, upravo su organizacija turističkih zajednica i dobro očuvane legende izdvojili Korčulu na poseban način.

Sigurno neće proći još dvanaest godina prije nego li je opet posjetim…

Paul

Comments

comments